Svaki čovjek treba da ima svog prijatelja, svoju pjesmu i svoje vino.
Da otok ima timun otplovia bi i on.
Govorilo se tako kažu, u doba kad je samo jedan dan 1500 Blačana otišlo s Korčule u svijet.
Uzrok nije bio sindrom slavnog pretka, svjetskog putnika Marka Pola, nego su otočane u svijet potjerale teške ekonomske krize.
Danas pak je došlo da se judi vraćaju na Korčulu, a otok kao da je u razdoblju uzleta. Dohode neki novi stanovnici i bude se inovacije.
Englezi kupuju i uređuju kuće, udaju se Njemice i postaju Lumbarajanke.
Oliver, Meri, Luky i mnogi drugi jednako pjevaju o škoju i zemlji svoga dide, ali sada su iste pjesme nekako više u znaku povratka nego nostalgije. Iz Korčule ne partiju vapori odnoseći joj zauvik mladost.
Korkyra melaina sve snažnije iskazuje neprekinutu mijelijsku nit.
Otok uznastoji na novoj prilici.
Radi se u vinogradima, konobama i podrumima.
Beru se masline.
Sve je više vrhunskog vina, tako moja najstarija rodica Marina pravi postup, dingač i plavac na Pelišcu.
Najmlađa je u Račišću i vodi butigu.
Tri nas je Marine u familiji.
A ja treća u Zagreb, stopama dide.
Ali Dida-unuka bi se tila vratiti.
Pa gleja svaku priliku.
Nautičari su otok otkrili odavno pa je u valama i marinama od Prižbe do Sestrica gužva od prolječa do kasne jeseni.
Ima otok budućnosti makar je zima na njemu uvik pusta. Ali onaj koji zna guštat...zna.
Pretvorba je pohranila ili učinila da opusti dobar dio škverova, pa se i uobičajeno piketavanje u kavanama zimi čuje sve rjeđe.
Usprkos tešku i mučnu izlasku Hrvata na more i povratku na otoke ovdje se polako događa druga priča.
Ćutili smo se sretnim otkrivajući to se danas na otoku događa i što to tako veže Korčulane, Blaćane, i Lučane za rodni škoj.
Zacijelo je taj magnetizam škoja naveo Sir Fitzroya Macleana da u svojoj korčulanskoj kući provede najljepše dane posvećene samom sebi.
Što sve danas privlači sve one što bi s ovdje nastanili ili tek proveli tjedan ili dva odmora?
Nema tu tajne.
Ona je u predanoj gostoljubivosti domaćih judi što su sebe kroz povjest utkali u tak jedinstveni prostor.
U mirisu i načinu življenja jadranskog otoka što se osjeća na svakoj strani škoja.
U Korčuli, Blatu, Veloj Luci.
U Žrnovu, Pupnatu i Smokvici...
Korčula se poput Visa, Hvara prekrila brojnim naslagama života, ali se nije petrificirala.
Od predpovjesnog vremena, preko ilirsko-grčkog, rimskog i kasnoantikog razdoblja do naseljavanja Hrvata i dalje sve do danas tu sve buja osebujnim životom Sredozemlja.
Kako je otok u čije ruke dolazio, ostavljali su te tragove :Mleci, Austrija, Francuzi, Englezi..
U prošlom stoljeću 2 puta ga je okupirala Italija.
Ali svaki put se onima kojima je posljednjih 17 stoljeća zbiljski pripadalo Hrvatima.
Oblikovale su tu svijest znamenite obitelji Andrijića, Arnerija, Gabriellisa, Španića, Kapora i mnoge druge, svećenici i biskupi, franjevci, dominikanci i brojne bratovštine, a nadasve umovi Jakova Banievića, Vinka Paletina, Marka Pola, Petra Kanavelića ili Frane Kršnića zajedno s brojnim drugim otočanima, kiparima i slikarima, majstorima, brodograditeljima i klakarima, težacima, vinarima i ribarima.
Tragovi svih njih uborani su na lica ovog otoka.
Predstaviti ih bila je zadaća što smo si je uzeli svi mi koji ju volimo.
Ploveći naokolo, pristajući od rođenja u korčulanske porte, dijeleći istu radost s ljudima što otok žive, lutajući poljima, sladeći se Grkom, vraćajući se uvik na novo u kale i palače, teagajući za duhom klesara i graditelja po kavi na Vrniku samostanu na Badiji, vinogradima uklesanim visoko nad morem i pruženim po plodnim poljem.
SVOJE VINO, SVOJU PJESMU i SVOGA PRIJATELJA ...SVE TO SAM U NEOGRANIČENIM KOLIČINAMA PRONAŠLA NA KORČULI !
|